D.Š. (23 g.)
Svjedočanstvo

Prošlo je malo više od godine dana od mog rada s Vandom.
Vjerojatno ne bi puno ljudi u mom životu reklo da vidi promjenu na meni s obzirom na proces koji sam prošla s Vandom. Nekolicina mojih najbližih može svjedočiti nekim promjenama, ali ja svakako mogu svjedočiti mnogim promjenama. Ili to nisu promjene, jer nije se u meni ništa promijenilo, samo se očistilo, pokrenulo, oslobodilo ono što je oduvijek tu bilo, ono što ja jesam.
Kada pokušavam opisati iskustvo prijateljima učinila mi se najzgodnijom usporedba s lakoćom življenja, lakoćom donošenja odluka i mira koji imaju djeca dok su sretna. Barem sam se ja tako osjećala kao dijete često. Iako, i kasnije sam bila vedra i otvorena osoba, ali kroz odrastanje provukli su se neki strahovi, neke blokade mom potencijalu, neka nesvjesna ograničenja mom ponašanju i donošenju odluka o svom životu koja su dovodila do sumnje u vlastitu vrijednost, sposobnost, a time i samoograničavanja.
S obzirom da Vandu znaju moji roditelji još iz vremena prije mog rođenja, uvijek sam znala da ću kada dođe trenutak dobiti priliku raditi s njom i očistiti naslage krivo donesenih zaključaka, znala sam da je velika odgovornost ulaziti u taj proces i da neće biti ugodno u mnogo trenutaka, ali sam isto tako znala da zaslužujem očistiti se tereta prošlosti i naučiti ispravno se nositi s izazovima budućnosti, ne samo zato što će meni moj život biti bolji nego i jer ću takva biti od veće koristi svima koje u životu dotakne moje djelovanje.
I prije rada s Vandom mogla sam uočiti nepravilnosti oko sebe ili u sebi, imala sam dovoljno svjesnosti da uočim, ali nisam imala dovoljno vještine da ispravno reagiram. Učenje o pravilnom reagiranju na izazove ovog svijeta traje cijeloga života, ali alati za to učenje su ono što je ponovno svom snagom ušlo u pravilnu funkciju nakon rada s Vandom. Biti svoja, biti odgovorna sebi, živjeti ovaj život za sebe a ne za druge ljude, voljeti bez straha, dopuštati drugima da drugačije razmišljaju i to prihvaćati, uviđati ljepote svijeta u kojem živimo i uživati u njima, znati da pripadam ovdje i da sam korisna društvu u kojem živim, to su alati koji su sada postavljeni na pravilan način, koje znam pravilno koristiti, znam njihovu svrhu i doista ih razumijem. Često čujemo savjete poput „budi svoja, to je ispravan način življenja“, ali čak i ako se slažemo s njima često ne znamo zaista biti svoji. Što to točno znači u svakoj od nadolazećih situacija, kako zaista biti svoj?
U radu s Vandom dotaknula sam mnogo puta samu sebe, moju esenciju, toliko puta da sam sada sigurna u to tko sam i kako da to ostanem. To je prekrasan osjećaj, a još je ljepše što mi to više nitko ne može oduzeti jer sam svjesno došla do toga.
Već u ovoj godini dana mnogi odnosi koje sam imala raščistili su se, našli pravilno mjesto u mom životu, upravo zbog mog slobodnog odnošenja i mog izražavanja osjećaja i mišljenja. U posljednjih godinu dana vidjela sam reakcije od dragih mi ljudi koje ranije nisam mogla niti zamisliti. Imam dojam da moje prihvaćanje i osvještavanje same sebe nije utjecalo samo na prihvaćanje mene onakve kakva jesam od strane drugih ljudi, već i njihovo vlastito prihvaćanje sebe samih, po mom uzoru. Čak i ako svatko od njih neće imati prilike ili hrabrosti upustiti se u cjelokupni program „Vibracijskog procesiranja uma“ i ovakav doticaj sa time na njih djeluje oslobađajuće, što samo upotpunjuje dokaz veličine i širine Vandinog izuma.
Preda mnom je još puno izazova, kako u ovom tako i u idućim životima, ne znam unaprijed kako će se stvari odvijati jer nebrojeno faktora utječe na svaku situaciju, ali znam jedno, a to je da ću postupiti ispravno i stoga nemam straha. Imam vrijedne i funkcionalne alate kojima baratam i upustit ću se u svaki izazov koji ima smisla mom „srcu“ i „umu“ jer život može biti grozan, ali može biti i prekrasan, ali ako čovjek u svakom trenutku istinski shvaća svoju slobodu onda je svaki trenutak vrijedan življenja.
Najveća promjena od vremena prije procesiranja je to što vidim stvari onakve kakve jesu, a ne onakve kakvima se žele predstaviti. Okolnosti današnjeg svijeta vrlo su mutne, a sposobnost uočavanja istinske prirode stvari, uočavanja srži problema, a time i strategije rješenja od neprocjenjive je vrijednosti. U trenutku završavanja škole i traganja za svojim mjestom u društvu koji mnoge današnje mlade ljude baca u očaj, zahvaljujući svom iskustvu s Vandom, ja već znam svoje mjesto i bez straha i ograničenja nastavljam svoje postojanje i djelovanje znajući da se neću probuditi nijednog jutra s mišlju „pa kako sam se našla u ovoj groznoj situaciji“.
Život je vrijedan življenja, a ja sam vrijedna života, kao i svatko od nas.

E.Ban (50+)
Svjedočanstvo

Prije dvadeset godina ….
Pitanja: tko sam, odakle dolazim i kamo idem oduvijek su tu, pa je i traženje odgovora na njih ispunilo velik dio mog života. U toj potrazi upoznao sam Vandu.
Prvi puta radili smo i odradili moje procesiranje prije dvadesetak godina. Razloga je bilo puno: od povelike zbrke od života do rastućih zdravstvenih problema. Procesiranje je teklo brzo i bez većih problema. Fascinantni uvidi u nesvjesne traume otvarali su se kao na filmskoj traci u sigurnim Vandinim rukama. Rođenje, začeće, prošli životi, smrti, pretvorili su se iz mojih trauma i progonitelja u moje pomagače i krila za let. Doslovno, nakon pojedinih seansi imao sam osjećaj da lebdeći pola metra iznad zemlje odlazim kući. Rezultati procesiranja bili su preda mnom, vrlo visoka razina životne energije, svjesnost slobode i beskrajne mogućnosti životnog izbora. Pravo blago. Ali… unatoč Vandinoj preporuci i savjetu o važnosti potpunog napuštanja starih obrazaca ponašanja i njihove promjene te nužnosti življenja novih rezultata, odlučio sam na svoju ruku „probrati“ rezultate i koristiti neke, a one druge ostaviti za kasnije. Brzo se pokazalo da to nije dobra odluka. Moja tvrdoglavost i upornost u pokušajima da vozim na dva kolosijeka pokazala se lošom upravo za mene. Unatoč upornosti i traćenju vremena na glupe pokušaje da s vrhunskim modelom auta prevozim salatu, vrhunski auto – rezultati procesiranje bio je tu i strpljivo čekao na pravo gorivo, pravu cestu i nadasve zbrojenog vozača – mene.
Naravno da je takvo moje ponašanje imalo za posljedicu narušavanje zdravlja, operacije i ponovno procesiranje. No ovaj put, što se mene tiče, ne pada mi na pamet odstupiti od rezultata, a stari obrasci nisu opcija. Nije se zbog tog prestala Zemlja okretati oko Sunca, naprotiv, svakodnevnica i život teku dalje, i sve što donose nije se promijenilo, no život u ovom kontekstu, kako kaže Vanda nije više problem koji treba riješiti već postaje misterija koju treba živjeti. Izazov da se bude bolje ljudsko biće, da se uvažava, poštuje i ljubi sebe i druge poput sama sebe. Zbog brzine i lakoće jurenja mnogo toga ostalo je iza mene: brojni takozvani prijatelji, nepotrebni tereti prikrivenih osobnih interesa i bukvalnih tridesetak kila. Mnogima od njih smeta blještavilo istine i ispravnosti, al dolaze drugi koji žele i traže baš takvo svjetlo. No i kad svi odu i nikog nema ostajem Ja, bez strahova, trauma, frustracija, kompleksa i svih mogućih i nemogućih privjesaka i tereta, zadovoljan i spreman za novi dan i uživanje u životu.
Hvala Vanda

Miljenko Lucić (37 g.)
Svjedočanstvo

S Vandom i njenim radom sam se susreo prvi put 2014.godine. Živio sam život pun tajni, diktata, trauma, vođen interesima i bez svijesti o odgovornosti za sebe i svoj život. U svoje 34 godine znao sam jedino biti ovisan o drugima i smatrao sam da promjena uvijek dolazi izvana. Tako sam smatrao i da će me procesiranje promijeniti, prisiliti na promjenu. Jako sam se prevario. Procesiranje nisam dovršio, ali sam dobio puno alata od Vande kako bih radio na sebi i postao svjestan sebe. Prvi put u životu suočio sam se sa osobama iz svog okruženja, što je bio početak oslobađajućeg iskustva. Vanda nije odustajala od mene, uvijek sam joj se mogao obratiti, valjda je vidjela nešto u meni, a ja ću iz sadašnjeg aspekta reći „pogubljenoj budali“. Nekad mi njena pomoć i nije bila jasna ali sada vidim da nepogrešivo zna, u što sam se mnogo puta do sada uvjerio, kako pristupiti svakoj osobi i pomoći joj. Procesiranje sam dovršio na prijelazu 2017./2018. godine i to iskustvo mogu najjednostavnije opisati – ponovno sam se rodio (procesirani će razumjeti) ali na način kako to treba biti! Zahvaljujući njenoj pomoći i upornosti, shvatio sam da promjena dolazi isključivo od mene. Riješio sam se svih okova koji su me sputavali u životu, svih trauma, diktata, imaginarnih strahova. Konačno slobodan izražavati se, disati, živjeti na ovoj divnoj planeti! Od osobe koja nije bila svjesna sebe ni svog mjesta na ovoj planeti do osobe koja zna tko je, što hoće, kako se postižu stvari, slobodno i otvoreno se izražava! Prije prvog procesiranja rekla mi je „sve će ti se u životu promijeniti za 180 stupnjeva, što ti sada prolazi više nećeš moći trpjeti“. Nisam je tada ozbiljno shvaćao. Kako sam naivan bio! Izražavanje i djelovanje koji su mi bili nezamislivi tada, danas su toliko normalni da ne znam kako sam mogao tako živjeti! Najvažnije, spoznao sam da sam ja taj koji radi promjene i živi ih. U cijelom tom procesu stekao sam i najbolju prijateljicu kojoj sam neizmjerno zahvalan na svemu što je učinila za mene!
Često se šalimo kako bi Vandu trebalo multiplicirati kako bi mogla što više ljudi na ovoj planeti procesirati, no, vratimo se mi u naš svemir, jedna je Vanda! Hvala Ti!

Katarina Modrić (20 g.)
Svjedočanstvo

Budi samo svoj jer su svi ostali već zauzeti
(Oscar Wild)

Prošlo je skoro dvije godine od mog novog rođenja.
Imala sam 16 godina kad su počele moje «muke po zdravlju». Stalni bolovi u tijelu, oticanje koljena, nemogućnost savijanja nogu-izvođenja čučnja, normalnog hodanja. Mišići su propadali a s motorikom je bilo sve gore. Bio je to šok za mene i mojih 16 godina jer ja sam se aktivno bavila sportom! Osim zdravstvenih problema bilo je tu i drugih trauma koje su se nanizale a tek one nesvjesne za koje nisam niti znala da postoje….sada mi je jasno da je s takvom kombinatorikom trauma bolest bila neizbježna.
Nisam se više psihički mogla nositi sa životom koji se odjednom zavrtio oko bolesti i bolnica i strah je preuzeo moje tijelo. Nisam imala hrabrosti pričati o svojim dubokim patnjama pa sam se tako izolirala od ljudi. Tek nakon dvije godine traganja za pravom dijagnozom dobivam nalaz u kojem jasno stoji da imam gen za fibromijalgiju. I tu sve staje! To je neizlječiva bolest i nema se više kuda! Nitko nije nudio konkretna rješenja ili barem ona koja bi meni bila zadovoljavajuća. Koliko god me liječnici uvjeravali da prihvatim to neizlječivo stanje ja sebe nisam nikako mogla zamisliti kao skorog invalida na putu bez povratka. Kako ću živjeti sa strepnjom hoću li ili ne moći tog dana do trgovine? Kako ću zarobiti svog brata u ulogu vječnog sluge meni i mojoj bolesti? Stalno sam padala i pokušavala se dići iz tog emocionalnog ponora. Nikako nisam mogla prihvatiti što mi se to događa i zašto baš meni tako ružan san. Postala sam sebi neprepoznatljiva, duh oko kojeg se odvijao neki život.
Iako sam slijedila sve upute liječnika, vježbala i trudila se da pokrenem svoje mišiće i poboljšam motoriku, u glavi i dalje nisam bila jedna osoba. Ako bi se moje kretnje i malo popravile glava je stalno negodovala. Nisam bila zadovoljna i sve mi je više ponestajalo snage.
I onda se dogodila Vanda Baroš i terapija «Vibracijsko procesiranje uma» kojeg iz milja zovemo procesiranje.
U početku mi je najteže bilo ODBACITI sva OČEKIVANJA…..ali JESAM! Ono što sam dobila i naučila procesiranjem tada i zauvijek, ne možete niti zamisliti. To je (bila) moja terapija života….potisnuto je isplivalo na površinu, nesvjesno je odmaklo zavjesu i sve se razotkrilo onako kako je istinski i bilo…I tada je nastupilo ogromno veselje – trnci u mišićima! Bio je to znak da se mišići napokon bude i stupaju u kontakt sa mojom psihom. Ne samo da sam počela osjećati svoje tijelo već sam se osjećala i kao potpuna osoba.
Svakim danom sam mogla više. Osim što sam počela normalno hodati, pa trčkarati, koljena nisu više izgledala kao dvije buhtle a i čučnuti nije više bio problem. Sve što su liječnici govorili da je nemoguće odjednom je bilo moguće i MOJE!
No, najvažnije od svega, upoznala sam sebe. Naučila sam slušati sebe i svoje potrebe, jer svi mi to imamo samo se prečesto bojimo iskreno izraziti ono što želimo. Usudila sam se krenuti dalje. Osjećam se kao da sam nastavila tamo gdje sam stala prije šesnaeste godine, kao da se ništa nije dogodilo u međuvremenu. Toliko sam puno dobila procesiranjem da se gubitak izgubio po putu. Sa velikih 18 godina sam dobila toliko znanja koja želim sa svima podijeliti. Dobila sam GPS svog života u trajno vlasništvo i sa zadovoljstvom upravljam njime! Neizmjerna je to sreća kad vidim sa kakvim ispunjenjem ulazim u dvadesete godine života. Svaki je dan novi izazov i traži nove odluke a ja sam tu da ih bez straha, nedoumica i sumnji donosim, mijenjam i opet donosim i tako ostvarujem svoje ciljeve.
I sve to sam postigla u samo mjesec dana procesiranja ali jako puno sati rada i ništa odustajanja!
Zato danas mogu svima reći – ne kukajte nego zasučite rukave i nađite za sebe najbolje rješenje a onda se uhvatite posla.
Budite aktivni sudionik u svom životu a ne tek tamo neki jadan lik za pamćenje.
Bježanje nije opcija, vjerujte mi, to vam govorim iz prve ruke, jer samo ste vi jedini u mogućnosti sebe mijenjati i odletjeti u paralelni svijet istine, radosti i zbilje koja nadilazi svaku iluziju

Dodatni komentar autorice Vande Baroš
Metoda “Vibracijsko procesiranje uma” je moj originalni izum priznat i autoriziran u čitavom svijetu. U 30 godišnjem istraživanju i prakticiranju ove metode nedvojbeno se pokazalo da nesvjesno pohranjene traume (NPT) i njihov utjecaj na život osobe preko impulsa koje svijesni um racionalizira ovisno o svojoj kognitivnoj sposobnosti jer “ne zna” istinu, predstavljaju glavni uzrok bolesti i poremećaja kod ljudi.
U tome prednjače fizički bolne nesvjesne traume često kao posljedica padova, lomova, saobraćajnih udesa, nesretnih slučajeva, operacija, batina i slično.
Kad se dogodi fizički bolna povreda, “iznenadnost” biva stanje znatno smanjene svijesti. Ma koliko osoba tada mislila da je svjesna i da osjeća svu bol, uvijek ima količina boli koja ostaje pohranjena u nesvjesnom, naročito zato što je naš živčani sustav tako koncipiran da pušta samo jednu bol u određenom vremenu a ostale potisne. Potisnute boli ostaju nesvjesno pohranjene u staničnoj memoriji i ovisno o jačini i trajanju boli blokiraju oporavak (tj. obnavljanje stanica koje bi trebale nadoknaditi oštećene i odumrle stanice ) pa mjesto povrede propada. U prilog potiskivanja boli u nesvjesno idu i razni lijekovi protiv bolova (antidoloriti) koji zapravo znatno pripomažu da boli ostanu potisnute.
Ako oporavak i uspije, memorija boli koju preuzima svaka obnovljena stanica šalje impulse koje svjesni um interpretira kao “obavezu” da spriječi ponovni nastanak iste ili slične boli. Najgore od svega je što bol iz jedne fizičke povrede evocira sve iste ili slične potisnute boli iz već prethodno saniranih fizičkih povreda što pogoršava prognoze ozdravljenja. Nešto je drugačije kad je doživljaj povrede osim što je povezan sa boli povezan i sa strahom od ponovnog doživljaja te iste boli. Tada preventivne reakcije variraju od “Idem iako me strah” do “Neću niti pokušati!” Najčešća preventiva je “Idem i biti ću na oprezu.” A oprez na svoj uvrnuti način čini ili da osoba izbjegava situacije u kojima je doživjela povredu ili se unatoč svemu izlaže i izaziva niz istih ili sličnih bolnih povreda. Taj niz je zapravo “podsjećanje” na tu istu bol koja se nije smjela dogoditi, što je paradoks prevencije. Kombinacija određenog stupnja straha i nesvjesno pohranjene bolne traume automatski smanji fizički potencijal osobe i ograniči njezine sveukupne mogućnosti ostvarenja dojučerašnjih ciljeva.
U takvim se okolnostima mogu uključiti i geni sa određenim predispozicijama kao što se to dogodilo u slučaju Katarine Modrić. Kod već jakih bolova u koljenu i mišiću natkoljenice i sve veće motoričke blokade noge uključio se genetski kod fibromijalgije za koji K. Modrić ima genetsku predispoziciju i propadanje mišića je bilo sve više izvjesno. Liječnici su smatrali da je to neizlječiva bolest koja kad krene nema povratka i uglavnom su pokušavali smanjiti učinak bolesti na svaki način. Kako se radilo o osobi koja nije mogla zamisliti svoj život kao invalid obratila se meni i pristupila mojoj metodi «Vibracijsko procesiranje uma».
VPU metoda se bavi upravo nesvjesno pohranjenim traumama svih vrsta i intenziteta a naglaskom na trajnom isključivanju boli iz stanične memorije što omogućuje potpunu regeneraciju oboljelog mjesta i svih ostalih nesvjesno pohranjenih boli koje su se nadovezale na tu istu traumu. Posljedično, to osobi vraća njen puni potencijal i omogućuje neograničeni napredak u kome god smjeru osoba odabere.